Društvo prijatelja Dalmacije

O povijesti Hrvatske i Dalmacije

Hrvatska je zemlja relativno nepoznata u Brazilu, činjenica koja, unatoč tome što se čini očiglednim, sadrži brojne nijanse koje iziskuju bolje razumijevanje. Interes Brazilaca za Hrvatsku znatno se povećao nakon političke emancipacije zemlje 1991. godine, s neovisnošću od bivše Jugoslavije i ulaskom u Europsku uniju 2013. godine. Ti događaji obilježili su vidljivost Hrvatske na međunarodnoj sceni, posebno za potomke Hrvata u Brazilu, koji su u tim promjenama vidjeli priliku za oživljavanje svojih kulturnih korijena i istraživanje novih ekonomskih mogućnosti, poput hrvatskog državljanstva, koje nudi prednosti za one koji žele živjeti ili raditi u Europi.
Osim toga, početna slika Hrvatske u Brazilu, snažno povezana s sukobima 1990-ih, postupno je ustupila mjesto novom, pozitivnijem pogledu kroz turizam, kako se sve veći broj Brazilaca zanima za prirodne ljepote i kulturu Hrvatske, često promovirane od strane brazilskih medija. Međutim, kako bi se razumjelo stvaranje hrvatskog nacionalnog identiteta, potrebno je uzeti u obzir složenu kulturnu povijest zemlje, obilježenu stalnom interakcijom između različitih naroda i kultura tijekom stoljeća.
Hrvatska je uvijek igrala ulogu posrednika između slavenskih i neslavenskih kultura, u kontinuiranom procesu pokušaja očuvanja vlastitog identiteta bez da ga potisnu vanjski utjecaji. Taj je proces stvorio jedinstvenu kulturu, posebno vidljivu u njenoj intelektualnoj eliti, koja je tijekom povijesti nastojala formulirati nacionalni identitet koji bi istovremeno poštivao svoje tradicije i interagirao s kulturama koje su kulturno “nekompatibilne”. U tom kontekstu, predvodnici u domovini pribjegli su stvaranju brojne literature – pamfleta, udžbenika, gramatika, novinskih i političkih tekstova – kako bi definirali i potvrdili hrvatski identitet.
U 19. stoljeću, kako su drugi europski narodi napredovali u izgradnji svojih nacionalnih identiteta, Hrvati su također počeli tražiti jedinstveniji identitet. Taj pokret, nazvan Hrvatski narodni preporod, koji se konsolidirao od 1830. i protezao do kraja Austro-Ugarskog carstva, odražavao je napor zemlje da učvrsti osjećaj nacionalnog pripadanja. Međutim, s formiranjem Kraljevine Jugoslavije 1918., mnogi Hrvati i dalje su se više identificirali sa svojim regijama podrijetla – poput Dalmacije, Slavonije, Istre, Kvarnera, Like – nego sa hrvatskom nacijom u cjelini. Ta regionalna fragmentacija bila je očigledna u klasifikaciji Statističkog godišnjaka o emigraciji objavljenog 1920-ih i 1930-ih godina, koji je razdvajao regije Hrvatske u dvije glavne kategorije: Hrvatska/Slavonija i Dalmacija, odražavajući različite regionalne identitete.
Kod slučaja Dalmacije, postoji posebna povijest bližeg kontakta s Talijanima, posebno na otocima i priobalju. Politička i administrativna integracija Dalmacije s ostatkom Hrvatske dogodila se tek s formiranjem Jugoslavije 1918. godine. Međutim, elite u Beogradu nisu favorizirale veću integraciju te regije u hrvatski nacionalni projekt. To je dovelo do toga da se dalmatinski identitet sporije konsolidirao u smislu pripadnosti hrvatskoj naciji, a bio je snažnije definiran izazovima i tenzijama stvorenim talijanskom okupacijom 1920-ih i 1930-ih godina te Drugim svjetskim ratom.
Stoga su povijest Hrvatske i Dalmacije duboko obilježene složenim procesom izgradnje identiteta, obilježenim posredovanjem različitih kulturnih utjecaja i izazovom održavanja vlastitog identiteta usred vanjskih pritisaka. Danas, ta povijest i dalje oblikuje način na koji se Hrvati, a posebno potomci Hrvata u Brazilu, odnose prema zemlji podrijetla i nastoje oživjeti i očuvati svoje kulturne tradicije, kako one regionalne, a posebno one nacionalne.

Hrvatsko useljeništvo u Brazilu

Doseljavanje Hrvata u Brazil počelo se intenzivirati krajem 19. stoljeća, kada su u zemlju počeli pristizati doseljenici iz raznih krajeva Hrvatske, uključujući i Dalmaciju, potaknuti gospodarskom krizom i političkom nestabilnošću koja se pogoršala početkom Prvog svjetskog rata. U to je vrijeme Hrvatska bila dio Austro-Ugarskog Carstva, koje je raskomadano nakon sukoba, dajući početak Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznatoj kao Prva Jugoslavija. Zbog toga su mnogi Hrvati bili upisani kao Jugoslaveni, Austrijanci, Mađari ili čak Talijani, ovisno o regiji podrijetla, a ne kao Hrvati ili Dalmatinci, zbog čega je bilo teško prepoznati dolazak hrvatskih useljenika u Brazil sve do kraja 20. stoljeća.

Tijekom tog istog razdoblja, Brazil je provodio novu migracijsku politiku kako bi zamijenio robovski rad i naselio unutrašnjost zemlje. Godine 1924. brazilska vlada započela je intenzivnu kampanju za privlačenje europskih i japanskih imigranata, s ciljem zadovoljenja potražnje za radnicima na plantažama kave. Prema pamfletu iz tog vremena, u Brazil su mogle emigrirati obitelji od najmanje tri člana, od kojih nitko nije bio stariji od pedeset godina. Većina hrvatskih doseljenika provela je četiri do pet godina radeći na farmama kave, no oni koji nisu mogli izdržati teške uvjete rada bježali su u gradove u potrazi za boljim životnim prilikama. Nakon kavne krize 1929. nema podataka o preostalim hrvatskim doseljenicima na gospodarstvima; velika većina se uputila u São Paulo, nastanivši se u radničkim četvrtima kao što su Mooca i Belenzinho, gdje su prevladavale tekstilna i duhanska industrija.

U tim su četvrtima hrvatski doseljenici počeli na neki način ponovno stvarati stara sela porijekla, s cijelim ulicama u kojima su živjeli Hrvati i Dalmatinci iz krajeva poput Blata i Vele Luke. U to su ih vrijeme često nazivali "Jugoslavenima" ili "vodenim nemanima" - pežorativnim izrazom kojim su lokalni stanovnici označavali imigrante iz istočne Europe, koji su prelazili mora i govorili jezicima nerazumljivim Brazilcima.

Ubrzo po dolasku, hrvatski doseljenici počeli su se organizirati u obiteljske zadruge, uspostavljajući mreže međusobne podrške u svim aspektima svakodnevnog života, stvarajući čvrste i bliske veze unutar zajednice. Kako se broj imigranata povećavao, prve zadruge su se pojavile u São Paulu, s ciljem pomoći u ekonomskoj, stambenoj i kulturnoj integraciji imigranata. Međutim, od 1930-ih nadalje, sa sve većom represijom brazilske vlade protiv imigracije, koja je u imigrantima vidjela prijetnju nacionalnom poretku, mnoge od tih zadruga bile su prisiljene zatvoriti se ili transformirati u udruge, u pokušaju prilagodbe novom političkom kontekstu. Brazilska vlada nametnula je ograničenja i, u nekim slučajevima, zahtijevala nacionalizaciju tih entiteta, isključujući gospodarske i društvene aktivnosti etničke prirode, poput onih koje uključuju hrvatske i jugoslavenske imigrante.

Od 1950-ih nadalje, smanjenjem represije, osnivaju se novi subjekti, ali sa suženijim fokusom na očuvanje hrvatske kulture, s naglaskom na aspekte kao što su jezik, ples i tradicija. Ovaj kulturni fokus trajao je nekoliko desetljeća, sve dok se nedavno nisu pojavile rasprave o potrebi proširenja aktivnosti ovih subjekata na šire aspekte društvenog života, poput stvaranja istraživačke skupine o poslovanju između Brazila i Hrvatske, uz mreže stručnjaka hrvatskog podrijetla. Ovaj pokret odražava evoluciju useljeničkih organizacija, koje su se pomaknule od brige za preživljavanje i trenutnu integraciju do raznovrsnijeg pristupa usmjerenog na jačanje bilateralnih odnosa i promicanje hrvatske povijesti i kulture u Brazilu.