Dalmacija  

Hrvatska je  zemlja relativno nepoznata u Brazilu, činjenica koja, unatoč tome što se čini očiglednim, sadrži brojne nijanse koje iziskuju bolje razumijevanje. Interes Brazilaca za Hrvatsku znatno se povećao nakon političke emancipacije zemlje 1991. godine, s neovisnošću od bivše Jugoslavije i ulaskom u Europsku uniju 2013. godine. Ti događaji obilježili su vidljivost Hrvatske na međunarodnoj sceni, posebno za potomke Hrvata u Brazilu, koji su u tim promjenama vidjeli priliku za oživljavanje svojih kulturnih korijena i istraživanje novih ekonomskih mogućnosti, poput hrvatskog državljanstva, koje nudi prednosti za one koji žele živjeti ili raditi u Europi.  

​

Osim toga, početna slika Hrvatske u Brazilu, snažno povezana s sukobima 1990-ih, postupno je ustupila mjesto novom, pozitivnijem pogledu kroz turizam, kako se sve veći broj Brazilaca zanima za prirodne ljepote i kulturu Hrvatske, često promovirane od strane brazilskih medija. Međutim, kako bi se razumjelo stvaranje hrvatskog nacionalnog identiteta, potrebno je uzeti u obzir složenu kulturnu povijest zemlje, obilježenu stalnom interakcijom između različitih naroda i kultura tijekom stoljeća.  
Hrvatska je uvijek igrala ulogu posrednika između slavenskih i neslavenskih kultura, u kontinuiranom procesu pokušaja očuvanja vlastitog identiteta bez da ga potisnu vanjski utjecaji. Taj je proces stvorio jedinstvenu kulturu, posebno vidljivu u njenoj intelektualnoj eliti, koja je tijekom povijesti nastojala formulirati nacionalni identitet koji bi istovremeno poštivao svoje tradicije i interagirao s kulturama koje su kulturno “nekompatibilne”. U tom kontekstu, predvodnici u domovini pribjegli su stvaranju brojne literature – pamfleta, udžbenika, gramatika, novinskih i političkih tekstova – kako bi definirali i potvrdili hrvatski identitet.  

 

 

U 19. stoljeću, kako su drugi europski narodi napredovali u izgradnji svojih nacionalnih identiteta, Hrvati su također počeli tražiti jedinstveniji identitet. Taj pokret, nazvan Hrvatski narodni preporod, koji se konsolidirao od 1830. i protezao do kraja Austro-Ugarskog carstva, odražavao je napor zemlje da učvrsti osjećaj nacionalnog pripadanja. Međutim, s formiranjem Kraljevine Jugoslavije 1918., mnogi Hrvati i dalje su se više identificirali sa svojim regijama podrijetla – poput Dalmacije, Slavonije, Istre, Kvarnera, Like – nego sa hrvatskom nacijom u cjelini. Ta regionalna fragmentacija bila je očigledna u klasifikaciji Statističkog godišnjaka o emigraciji objavljenog 1920-ih i 1930-ih godina, koji je razdvajao regije Hrvatske u dvije glavne kategorije: Hrvatska/Slavonija i Dalmacija, odražavajući različite regionalne identitete.  
Kod slučaja Dalmacije, postoji posebna povijest bližeg kontakta s Talijanima, posebno na otocima i priobalju. Politička i administrativna integracija Dalmacije s ostatkom Hrvatske dogodila se tek s formiranjem Jugoslavije 1918. godine. Međutim, elite u Beogradu nisu favorizirale veću integraciju te regije u hrvatski nacionalni projekt. To je dovelo do toga da se dalmatinski identitet sporije konsolidirao u smislu pripadnosti hrvatskoj naciji, a bio je snažnije definiran izazovima i tenzijama stvorenim talijanskom okupacijom 1920-ih i 1930-ih godina te Drugim svjetskim ratom.  
Stoga su povijest Hrvatske i Dalmacije duboko obilježene složenim procesom izgradnje identiteta, obilježenim posredovanjem različitih kulturnih utjecaja i izazovom održavanja vlastitog identiteta usred vanjskih pritisaka. Danas, ta povijest i dalje oblikuje način na koji se Hrvati, a posebno potomci Hrvata u Brazilu, odnose prema zemlji podrijetla i nastoje oživjeti i očuvati svoje kulturne tradicije, kako one regionalne, a posebno one nacionalne.