Tu i tamo  

Hrvatsko iseljeništvo u Brazil počelo se intenzivirati krajem 19. stoljeća, kada su doseljenici iz različitih regija Hrvatske, uključujući Dalmaciju, počeli pristizati u zemlju, motivirani ekonomskim krizama i političkom nestabilnošću koja se pogoršala s početkom Prvog svjetskog rata. U to vrijeme, Hrvatska je bila dio Austro-Ugarskog carstva, koje se raspalo nakon prvog velikog svjetskog sukoba, stvarajući Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznatu kao Kraljevina Jugoslavija. Zbog toga su mnogi Hrvati bili upisani kao Jugoslaveni, Austrijanci, Mađari ili čak Talijani, ovisno o regiji podrijetla, a ne kao Hrvati, što je otežavalo prepoznavanje dolaska hrvatskih imigranata u Brazil sve do kraja 20. stoljeća.  

​​

​

​

​

U isto vrijeme, Brazil je provodio novu migracijsku politiku kako bi zamijenio robovsku radnu snagu i naselio unutrašnjost zemlje. Godine 1924., brazilska vlada započela je intenzivnu kampanju za privlačenje europskih i čak japanskih imigranata, s ciljem zadovoljavanja potražnje za radnicima na plantažama kave. Prema letku iz tog vremena, u Brazil su mogle emigrirati obitelji sastavljene od najmanje tri člana, od kojih nitko nije imao više od pedeset godina. Većina hrvatskih iseljenika provela je četiri do pet godina radeći na plantažama kave, ali većina njih nije se slagalo s uvjetima rada te je pobjeglo u gradove u potrazi za boljim životnim prilikama. Nakon krize kave 1929., nema mnogo zapisa o hrvatskim iseljenicima koji su ostali na plantažama (iako postoje obitelji u São Carlosu, Jaboticabalu, Santa Riti do Passa Quatro, Sertãozinhou itd.); velika većina preselila se u São Paulo, nastanivši se u radničkim četvrtima poput Mooca i Belenzinho, gdje je prevladavala tekstilna i duhanska industrija, ali i na zapadoj strani grada, u Lapi i centru grada.  

​

​

​

 

U istočnom dijelu grada, hrvatski imigranti počeli su na neki način održavati svoje stare zavičaje, s cijelim ulicama naseljenim Hrvatima i Dalmatincima iz regija poput Blata i Vele Luke. U to vrijeme, često su bili nazivani “Jugoslavenima” ili “bicho do mar (vodenim nemanjima)” – pogrdni izraz koji su koristili pripadnici periferne srednje klase u São Paulu za iseljenike iz istočne Europe, koji su došli, za razliku od domorodačkih naroda, morem te su govorili jezike iznimno nerazumljive Brazilcima.  ​​

​

​

 

Ubrzo nakon dolaska, hrvatski iseljenici počeli su se organizirati u obiteljske zadruge, uspostavljajući mreže međusobne podrške u svim aspektima svakodnevnog života, stvarajući snažne i bliske veze unutar zajednice. Kako se broj imigranata povećavao, pojavile su se prve zadruge u São Paulu, s ciljem pomoći u ekonomskoj, stambenoj i kulturnoj integraciji imigranata. Međutim, od 1930-ih godina, s rastućom represijom brazilske vlade protiv imigracije, koja je useljenike vidjela kao prijetnju nacionalnom poretku, mnoge od tih zadruga bile su prisiljene zatvoriti ili se transformirati u neprofitne udruge, pokušavajući se prilagoditi novom političkom kontekstu. Brazilska vlada nametnula je ograničenja i, u nekim slučajevima, zahtijevala nacionalizaciju tih entiteta, isključujući iz svoje svakodnevice aktivnosti ekonomske i društvene prirode manjinskih udruga, poput onih koje su uključivale hrvatske i jugoslavenske useljenike.  
Od 1950-ih godina, s smanjenjem represije, osnovana su nova društva, ali s uskim fokusom na očuvanje hrvatske kulture, s naglaskom na jezik, ples i tradicije. Taj se kulturni fokus održao nekoliko desetljeća, sve dok se nedavno nisu pojavile rasprave o potrebi proširenja djelovanja tih udruga kako bi uključile šire aspekte društvenog života, poput stvaranja grupa za proučavanje poslovanja između Brazila i Hrvatske, kao i mreža profesionalaca hrvatskog podrijetla. Taj pokret odražava evoluciju imigrantskih organizacija, koje su prešle s brige o preživljavanju i neposrednoj integraciji na djelovanje koje je raznolikije i usmjereno na jačanje bilateralnih veza i valorizaciju povijesti i kulture Hrvatske u Brazilu.